10. 10. - Koncert - MEZEI SZILÁRD TRIÓ

Share


U četvrtak, 10. oktobra 2013. godine sa početkom u 21 čas u Omladinskom klubu "Skladište" koncert je održao muzički sastav Mezei Szilárd Trió. Ulaz na koncert bio je slobodan.

Repertoar Silard Mezei trija se sastoji od kompozicija Silarda Mezeija, u kojima improvizacija igra veliku ulogu. U tim kompozicijama kao inspiracija je prisutna i izvorna narodna mađarska muzika, kao i savremena ozbiljna muzika, i aleatorija (slučajnost). Članovi trija su dugogodišnji saradnici u različitim formacijama Silarda Mezeija. Nastupali su širom Evrope.

 

 

 

Mezei Szilárd Trió čine:
Szilárd Mezei – viola
Ervin Malina – kontrabas
István Csík – bubanj, udaraljke

Objavljeni albumi:
* Mezei Szilárd Trió : A kölyökkutya reszketése, Győrfree/Harmónia, Győr, 2004.
* Szilard Mezei Trió: Bármikor, most / Anytime, now, NotTwo Records, Poland, 2008, MW 794-2
* Szilárd Mezei Trió: Tisza (2011) (SLAM PRODUCTIONS, England) SLAMCD 532
www.szilardmezei.net

JavaScript is disabled!
To display this content, you need a JavaScript capable browser.


Silard Mezei je rođen 1974. godine u Senti. Nižu i srednju muzičku školu (odsek Violina) je završio u Senti i Subotici. Kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu studirao je u klasi  profesora Zorana Erića. Kao violinista, violista, kontrabasista i kompozitor od 1990. godine nastupa sa svojim različitim sastavima (od dua do ansambla) u zemlji i u inostranstvu (Mađarska, Slovenija, Poljska, Engleska, Austrija, Nemačka, Francuska, Italija, Belgija, Japan). Oni  sviraju savremenu improvizovanu muziku, uglavnom svoje kompozicije. Kao kompozitora prvenstveno ga interesuje sprega između improvizacije i kompozicije (takođe i aleatorika lutoslavskijevskog tipa i kreativna muzika Entonija Brekstona, džez i narodna muzika. Kao mladi muzičar sledi put Đerđa Sabadoša i Bele Bartoka. Aktivno se bavi i pozorišnom muzikom, stalni je saradnik svetski poznatog koreografa kanjiškog porekla Jožefa Nađa. Autor je više od 40 kompozicija za pozorišne predstave.
Svira i autentičnu narodnu muziku i improvizovanu muziku na bazi narodne muzike na narodnim instrumentima oud i kobza.
Do sada je izdao preko trideset CD i dva LP izdanja kod različitih izdavačkih kuća u Mađarskoj, Engleskoj, Portugaliji, Švedskoj, Poljskoj, Kanadi, Francuskoj, Litvaniji i Sjedinjenim Državama.
Član je Udruženja kompozitora Srbije, i Organizacije „Győrfree“ (Radionica za džez, improvizovanu, savremenu i narodnu muziku), Mađarska.
Kao predavač i učesnik sarađivao je u više radionica za improvizovanu muziku, kao i u radionicama za intuitivnu muziku na kursevima za razvoj ličnosti. Često svira zajedno sa istaknutim muzičarima improvizovane muzike u zemlji i inostranstvu. Tekstove o muzici objavio je u časopisima "Orbis" (Kanjiža), "Új Symposion" (Novi Sad) i "Műhely" (Đer, Mađarska).        
Trenutno vodi Mezei Szilárd Trio/Quartet, Mezei Szilárd Septet i Mezei Szilárd Ensemble, i sarađuje u više formacija (duo, trio, itd) savremene improvizovane muzike (i.o. Briscoe - Mezei - Guazzaloca Trio (IT-SRB), Michael Jerfy Stevens – Szilárd Mezei Duo (USA-SRB), Mezei – Hemmersam – Stevens Trio (USA-DK-SRB) , DUH Quartet (D-H-SRB).
Nagrade:
1996. Düsseldorfer Altstadt Herbst, Posebna nagrada za improvizaciju (u duetu sa pijanistom Valentinom Cesnjevar), Dizeldorf, Nemačka
1998. Međunarodna tribina kompozitora, Beograd, Treća nagrada (studentska kategorija) za kompoziciju (trio) za flautu, klavir i udaraljke
2000. "Sterijina nagrad" za muziku u predstavi „Pripitomljavanje“ Novosadskog pozorišta
2004. 54. Festival profesionalnih pozorišta Vojvodine, Subotica, nagrada za muziku u predstavi „Via Italia“ Novosadskog pozorišta
2009. nagrada „Joakim Vujić“ za muziku u predstavi „Bura“ Narodnog pozorišta u Nišu
2009. nagrada "Forum" kuće „Vojvođanska umetnička nagrada“ za dosadašnje stvaralaštvo na polju muzike
2010. "Sterijina nagrada" za muziku u predstavi "Ruža iz Kišinjova", pozorišta "Kosztolányi Dezső" Subotica
2012. nagrada za najbolju muziku za muziku u predstavi "Maret the Sade" Novosadskog pozorišta na Festivalu profesionalnih pozorišta Vojvodine




Članak iz magazina "Down Beat" (avgust 2008)
EUROPEAN SCENE
By Peter Margasak
Hungarian Viola Player Speaks Community-Based Musical Language

In 1997, nearly two decades after he first started playing the violin, Szilárd Mezei switched to the viola. “I like its sound and character better, and the viola is not a virtuoso instrument like the violin is,” said the Hungarian musician, who has spent his whole life in Zenta, Serbia. This stunning 34-year-old musician has no interest in grand-standing even when he solos. He’s recorded in plenty of formats—solo, duo, trio, quintet and small orchestra—and in all of them, Mezei reveals a keen interest in sound and overall architecture, regardless of how much improvisation goes into the work.
“I’m trying to find a musical language that organically connects my interests”, he said, referring to his extensive understanding of classical music, jazz and Hungarian folk traditions. “Not something jazzy, not world music, not cold contemporary music, but something that is alive and made for the musicians I’ve been working with for a long time. It is important to play with improvising musicians because it’s a way to build relationships through music between people and cultures.” Still, Mezei feels alienated from the jazz scenes in Serbia and Hungary. “That’s an intensive circle that has never been interested in my music”, he said. Luckily, other regions are. A deluge of new recordings have made Mezei’s vast talents clear to a growing audience. His skills as a composer, arranger and soloist are all evident in various combinations on these recent albums. His grounding in swing-based forms is clearest with his quintet, and on last year’s Cerkno (Leo) his hard-driving pieces, which reveal the influences of Thelonious Monk and Charles Mingus, provide propulsive vehicles for individual soloing. Drummer István Csík and bassist Ervin Malina have been the rhythm section for nearly all of his band projects, and they display an intuitive connection with Mezei, pulsing as one chopping up time, or organizing overlapping rhythmic cells to move in varied vertical motions without chaotic pile-ups. Mezei’s improvisations showcase his sharp melodic sensibilities, love for unusual harmonies and appreciation for the dark colors of his instrument, but his solos always fit neatly within the ensemble sound. On the recent Korom (Creative Sources), a series of all-improvised duets with cellist Albert Márkos, the focus is primarily on texture and give-and-take gestures, with Mezei bringing just as much originality and force to nonidiomatic music as anything else. His two most recent efforts are billed the Szilárd Mezei Ensemble, an orchestra of varying size. Ten musicians play on Sivatag (Creative Sources), a loosely Anthony Braxton-influenced set that makes the most of the extended harmonic possibilities and texture, while Nád/Reed (Red Toucan) boasts 14 musicians—including such unlikely voices as oboe, tuba and two cellos. The leader’s tunes crackle with vibrant counterpoint, and even with the sonic thickness, the pieces never lumber or drag. Despite his Serbian address, Mezei said that Hungary and its folk traditions are integral to his work. “It’s something basic and fundamental, like a native musical language”, Mezei said. “I listened to it as I grew up, and now it’s the basis of my improvisational music. I don’t use archaic folk songs or melodies, but I work within its spirit, with deep connections.”

B92 - Kultura - Dokolica

Szilárd Mezei: Vetrovi s Tise
Piše: Nikola Marković
Predstavljamo tri nova albuma violiste iz Sente i jednog od najcenjenijih avangardnih kompozitora s ovih podneblja.
Szilárd Mezei Trio - Tisza (Slam Productions)
Na ovom albumu Silard Mezei svira sa svojim najvernijim saradnicima i učesnicima bezmalo svih njegovih projekata – kontrabistom Ervinom Malinom i bubnjarem Ištvanom Čikom. Blagodareći svedenosti trio postave, ovaj album je u startu više „svirački“ nego „kompozitorski“, na kakve nas je  Silard mahom navikao. U neku ruku, mogao bi biti namenjen davanju oduška nakon brojnih projekata velikih ansambala, koji iziskuju veću disciplinu a uskraćuju svirački prostor. No uprkos ovakvim predispozicijama „Tisza“ je relativno miran album u kome ima sasvim dovoljno momenata u sporom i
srednjem tempu, a svirka retko odlazi u potpuni fri-džez. Umesto toga akcenat je na kolektivnom muziciranju i telepatskom
razumevanju trojice muzičara koji sviraju zajedno duže od 10 godina. Ni bendlider ne forsira napadna sola, već zadržava
melodijski pristupačan diskurs.  Dobar početak za one koji se tek upoznaju s Mezeijevom muzikom, no najveća uzbuđenja
sleduju u „proširenim“ postavama.

Szilárd Mezei Wind Quartet – Innen (Ayler Records)
Evo i jedne neobične postave u kome violu prate tri duvača – Bogdan Ranković (alt saksofon, klarinet, bas klarinet),
Branislav Aksin (trombon) i Kornél Pápista (tuba). Ako je prethodna ploča bila dominatno džezerska, ova bi mogla biti okarakterisana
kao pozorišna. No ne radi se ovde o muzici koju možemo percipirati kao puku pratnju (zamišljenim ili realnim) dešavanjima na sceni,
već o specifičnoj dramaturgiji kompozicija. 
Numere su mahom preko 10 minuta, a improvizacije su građene oko kratkih, isprekidanih i vickastih fraza. Szilárda sada
neretko čujemo kako okida žice prstima i doprinosi fragmentiranosti muzike, intervali tišine dobijaju značajnu ulogu u zvučnoj slici,
dok duvači upadaju jedni drugima u reč i međusobno se prepliću. Napeto, dinamično, i sa pravom razmerom komponovanih i
improvizovanih delova.

Szilárd Mezei Vocal Ensemble - Fújj szél, Zenta, visshangozz szél! (Not Two)
Spektakl! Eto opisa albuma koji staje u jednu reč. Tonski zapis koncerta održanog u Kanjiži, 2. aprila 2011. godine, sumira
sva Mezeijeva muzička interesovanja na najefektniji mogući način. „Fújj szél...“ je svojevrstan omaž poeziji mađarskih pesnika
20. veka u pevačkoj interpretaciji Szilárdove sestre Kinge, no u pet pesama trajanja preko 10 minuta dešava se i mnogo više od toga.
Gromoglasni vokalni pasaži, u arhaičnom narodnom maniru, predstavljaju uvod u dugometražne improvizacije na tragu post-bapa
i fri-džeza šezdesetih godina prošlog veka, gde sve pršti od vrhunskih sola. Briljiraju saksofonisti Bogdan Ranković i Béla Burány,
pijanista Milan Aleksić pokriva čitav muzički spektar od ritmičkih figura do solističkih pasaža začuđujuće lepote. Čujemo i kamerne
epizode (u kojima opet briljira Aleksič), ali i narodni melos koji se bliži svom izvornom obličju. Čik i Malina pumpaju ritam punom
parom i daju zamajac nadahnutom ostatku desetočlanog benda.
Szilárdove kompozitorske ideje su bujne i kompleksne, pa prirodno dobijaju najbolju interpretaciju u mnogočlanim bendovima.
„Fújj szél...“ je ne samo najubedljiviji album iz ovde odabrane trojke, već možda i najbolje izdanje iz čitave karijere ovog plodnog stvaraoca. 
http://www.b92.net/kultura/dokolica.php?nav_category=1067&nav_id=605911